Thursday, May 3, 2012

2012 - 3. maj, Pariz: Notr Dam i opet Monmartr

Goran nam je ujutro doneo doručak iz pekare koja se nalazi u ulici u kojoj je naš apartman. Izabrao nam je razne slane i slatke đakonijice i priredio pravu gozbu na samom početku dana. Za razliku od jučerašnjeg dana, današnji dan je osvanuo divan, sunčan, kao stvoren za ostvarenje naših planova. Osim u doručku, uživali smo i u pogledu s prozora naše trpezarije.



Posle pola sata vožnje metroom stižemo do ostrva Site (Île de la Cité) na Seni, na kome se nalazi katedrala Notr Dam. Osim katedrale, na ostrvu su smešteni i Palata pravde (bivša kraljevska palata), nekoliko državnih i verskih institucija, ali i cvetna pijaca koja se nedeljom pretvara u mesto za prodaju ptica.


Ostrvo Île de la Cité povezuje sa levom i desnom obalom Sene i susednim ostrvom Île Saint-Louis ukupno 9 mostova. Ovo ostrvo naseljeno je još od antičkih vremena, a u VI veku postalo je centar vladavine francuske kraljevske dinastije Merovinga.


Na ulicama ima puno ljudi, verovatno mi nismo jedini koji koriste prvomajske praznike za posetu Parizu. 
Šetamo se obalom Sene, uživamo u lepom danu i odmeravamo koliko smo još daleko od katedrale.

Lepa Lela, zamišljenog pogleda, na obali Sene

Stižemo do katedrale sa zadnje (istočne) strane, kroz predivan park. Lela je napravila čitavu seriju fotografija divno uređenih cvetnih leja i cveća, ali i ptičica, uglavnom vrabaca koji bez straha jedu iz ruku posetilaca. Pretpostavljamo da će ispred glavnog ulaza (sa zapadne strane) biti velika gužva, pa i ne žurimo, već lagano šetamo kroz park.


Kao i u mnogim drugim sličnim prilikama, tako je i sada ulazak u katedralu predmet čiste želje da se upoznamo isključivo sa njenim umetničkim delima. Mi smo verovatno u manjini jer ljudi na ovakva mesta uglavnom dolaze iz dubokih verskih i duhovnih razloga. Trudimo se da im ne smetamo, pa smo se zato prilikom fotografisanja unutar katedrale trudili da ne ometamo vernike.


Lela je neko ko voli prirodu, životinje, cveće i nikada, još od najranijeg uzrasta, nije volela gradsku gužvu. Naravno, to ne može uvek da se izbegne, ali je gužva vrlo brzo umori. Zato se posle šetnje kroz katedralu vraćamo na Monmartr, koji sada deluje skoro kao neka oaza mira. Na povratku smo izašli na stanici metroa za koju nam se učinilo da je bolje rešenje od stanice na kojoj smo izlazili prethodnih dana - treba samo da idemo nizbrdo i bez muke stižemo do našeg apartmana. Ali, pošto ne poznajemo grad, to bolje rešenje se pretvorilo u lutanje po obližnjim ulicama. Išli smo malo uzbrdo, nizbrdo, pitali prolaznike kako da stignemo do naše ulice, ali na kraju smo se ipak sami snašli (sporazumevanje u Francuskoj ume da bude problem, ako ne govorite francuski).
Ovo lutanje umorilo je sve nas, pa smo odlučili da se malo odmorimo pre nego što odemo do onog specijalnog mesta koje je Goran pronašao još prvog dana.



Posle kraćeg odmora, krenuli smo u oproštajnu šetnju Monmartrom.
Prolazimo pored raznih zanimljivih zgrada i fasada. Na jednoj od njih je freska na kojoj na latinskom piše: 

Si tibi serotina noceat potatio, vina
hora matutina rebibas et erit medicina

što u prevodu znači: „Ako ti kasno škodi piće, pij ujutro ponovo vina, pa će ti biti lek“.
Nisam uspela da pronađem više podataka o tome ko je i kada oslikao ovu fasadu i zašto se baš ovaj tekst tu našao, ali latinski tekst potiče iz jednog medicinskog priručnika iz XV veka!



„Specijalno“ mesto o kome je ovde reč je kafić u kome se delom odvija radnja filma „Čudesna sudbina Amelije Pulen“. Ovo je jedan od omiljenih Goranovih filmova, a ja sam zahvaljujući njemu pogledala i zavolela ovaj film.
Unutrašnjost kafića koji se zove „Café des 2 Moulins“ skoro je identična enterijeru koji smo imali prilike da vidimo u filmu.


Kafić je bio pun, vesela atmosfera, živa muzika - saksofon, gitara i udaraljke. Sat iznad lika Amelije pokazuje da je skoro 9 sati uveče, ali napolju je još uvek prilično svetlo.
Iskoristili smo ovo dobro svetlo, slikali se za uspomenu ispred kafića i uskoro se vratili u apartman.
Boravak u Parizu je završen, sutra pre podne letimo natrag za Beograd.


Copyright © Sofijana Stamenkovic


Wednesday, May 2, 2012

2012 - 2. maj, Pariz: Trijumfalna kapija, Ajfelov toranj...

Drugi dan u Parizu osvanuo je oblačan i pomalo hladnjikav.
Proučili smo kako da što efikasnije koristimo gradski prevoz (metro i železnicu) i u skladu sa tim krenuli prvo do Trijumfalne kapije (Arc de Triomphe). Posle 15-ak minuta vožnje metroom stižemo do ove kapije. 


Na slikama deluje raskošno, ali tek kada se čovek približi, stiče se pravi utisak o tome koliko je zaista velika. Visoka je 51 metar (otprilike kao soliter od 16 spratova) i široka 45 m. U njenom podnožju je grob neznanog junaka, posvećen vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu.

Spomenik neznanom junaku

Trijumfalna kapija je u samom središtu trga Šarla de Gola (poznatim i kao „Trg Etoal“) i na ovaj trg se uliva tačno 12 bulevara. Kada se gleda na planu grada, bulevari su raspoređeni kao 12 podeoka na satu. Pokraj jednog od bulevara, na prostranom delu trotoara, naišli smo na grupu momaka koji su zabavljali prolaznike svojim igračkim vratolomijama.

Plesna grupa

Odavde nastavljamo do Luvra i posle 15-ak minuta vožnje metroom stižemo do muzeja. Vreme se kvari, počinje da sipi kišica, pa odlučujemo da se ne zadržavamo napolju i razgledamo spoljašnjost muzejskog kompleksa. U muzej se ulazi kroz staklenu piramidu koja je izgrađena 1989. godine i koja nikako nije po mom ukusu - makar ne na ovom mestu i uz ovaj muzej. Muzejski i drugi stručnjaci opravdali su izgradnju ove piramide time da ulaz u muzej koji se ranije koristio nije bio adekvatan za prihvat izuzetno velikog broja posetilaca - kažu da Luvr godišnje poseti oko 10 miliona turista.


U Luvru je izloženo oko 35.000 umetničkih dela i predmeta, od antičkih vremena do savremene umetnosti XXI veka. Sve nam je bilo jasno kada smo počeli da šetamo kroz muzej. Ne znam koliko meseci i godina bi trebalo provesti u Luvru, samo da se pogledaju svi izloženi eksponati. Dakle, morali smo da budemo selektivni i efikasni, i zato smo odlučili da krenemo „za gomilom“ - do Leonardove Mona Lize. Jasno je da iz bezbednosnih i raznih drugih razloga ova slika mora da bude izložena na drugačiji način od većine drugih, ali bila sam ipak pomalo razočarana kada sam videla kako to izgleda u stvarnosti.

Moja Lela i Leonardova Mona Liza

Umorni i pomalo posustali zbog lošeg vremena, po izlasku iz Luvra odlučujemo da se vratimo u apartman i da kasnije popodne nastavimo razgledanje. Još jedna kratka vožnja metroom, stižemo na Monmartr i bacamo se na odmor.

Na nekoj od stanica metroa

Za večernji deo razgledanja ostalo nam je da posetimo Ajfelov toranj. Pred nama je malo duža vožnja metroom, jer prelazimo na drugu obalu Sene, ali sve u vezi sa prevozom odlično funkcioniše.
Kod Ajfelovog tornja nas je dočekala ogromna gužva - turisti koji su čekali da se popnu u toranj. Da nekako zanemarimo gužvu, ali stigli smo suviše kasno, a uz to opet počinje da pada kiša. A pao je i mrak. Razledamo toranj odozdo, sa strane, malo iz daljine i pomalo razočarani što nismo uspeli da se popnemo na toranj, odlazimo do crkve Notr Dam. Lela nije imala prilike da ranije vidi ovu katedralu, ali već je kasno i više ne možemo da uđemo unutra.
Ako već ne možemo u katedralu, tu je ona „naša kafeterija“, Café Panis. Svima nam je prijalo da dođemo ovde, sednemo i ugrejemo se, a naravno i da večeramo.
A obilazak katedrale i još jedne „poslastice“ ostavljamo za sutra.

Café Panis

Copyright © Sofijana Stamenkovic


Tuesday, May 1, 2012

2012 - 1. maj, Pariz: na Monmartru

Prošla je zima i prvomajski praznici su odlična prilika da zajedno sa Lelom otputujemo - ovaj put do Pariza.
Pronalaženje smeštaja za troje obično nije jednostavno - prvo što trokrevetnih soba ili apartmana nema mnogo u ponudi, a ono čega ima, najčešće je ili vrlo skupo ili ne baš preterano kvalitetno.
Mi smo hteli da imamo lep ali ne preterano skup smeštaj, ali ne negde na obodu grada već ipak bliže centru jer smo imali samo tri dana za obilazak Pariza, pa nije bilo praktično da previše vremena gubimo u prevozu. 
Preko jednog od turističkih sajtova pronašli smo stančić koji je izgledao kao stvoren za nas: na Monmartru, sa dve odvojene sobe, kupatilom, kuhinjom i trpezarijom. 
Kada smo 1. maja rano tokom popodneva stigli, videli smo da je izabrani smeštaj bio pun pogodak - sačekali su nas veoma ljubazni domaćini koji su nas uveli u moderno opremljen, čist apartman, sa pogledom na svetlo i divno uređeno unutrašnje dvorište
Voilà, ostavljamo kofere i naoružani dobrim raspoloženjem i fotoaparatima krećemo u osvajanje Monmartra.



Dan je divan, sunčan, kao stvoren za šetnju. Iz naše ulice (Rue André del Sarte) izbijamo pravo na prvi krak stepeništa koji vodi ka samom vrhu Monmartra i baziliki Svetog srca, ili - kako to divno zvuči na francuskom, do Basilique du Sacré-Cœur. Prvo stepenište je u ulici Rue Paul Albert, a u nastavku je još jedan, znatno duži krak koji vodi do same bazilike, ulicom Rue Maurice Utrillo. Mnogo stepenica, veliki uspon, pa mi radije nastavljamo ulicom Rue Ronsard koja je u podnožju brda.
Prolazimo pored umetničkog paviljona La halle Saint Pierre, na kome je istaknut veoma zanimljiv pano o trenutnim dešavanjima, ali nemamo vremena da ulazimo.



U podnožju bazilike je ulica Place Saint-Pierre, načičkana prodavnicama suvenira, restoranima, ali najveću gužvu prave ulični prodavci svega i svačega, poreklom uglavnom iz Afrike.
U ovoj ulici je jedan od najukusnijih izloga - salon čokolade (Salon du Chocolat)!

Uskoro dolazimo do crkve Saint-Jean-de-Montmartre u ulici Rue des Abbesses, koja gleda na mali trg. Na ovom trgu je minijaturni zabavni park, puno ljudi, umetnika koji sviraju violinu, harmoniku, a čuje se i ženski vokal. Prava pozornica na otovorenom.

Počinje da nas stiže umor jer smo ustali vrlo rano tog dana, pa odlučujemo da se vratimo do apartmana, malo odmorimo, a onda kasnije opet izađemo u šetnju.
Goran nije hteo da spava pa je ostavio mene i Lelu da se odmaramo a on je tražio jedno „specijalno“ mesto na koje će me odvesti poslednjeg dana našeg boravka. Prošao je i pored vetrenjače - Moulin de la Galette, u kojoj se od XIX veka prave razni proizvodi od brašna, između ostalog i čuvene galete - pa verovatno otud i naziv. Vlasnici nekadašnjeg mlina su proširili posao, pa je pored vetrenjače otvoren i restoran, a atmosferu ovog mesta s kraja XIX veka ovekovečio je Pjer Ogist Renoar na svojoj slici Bal du moulin de la Galette.



Goran je došao po mene i Lelu, ali Lelu nismo mogli da probudimo - bila je potpuno slomljena od umora. Ostavili smo joj poruku da smo otišli u šetnju i da ćemo joj kasnije doneti večeru.
Prolazimo ponovo istim putem ispod Sacré-Cœur, ali pošto smo ranije tokom dana primetili da do vrha brda ne mora da se pešači (užasnih 300 stepenika) jer postoji spasonosno rešenje - žičara, ukrcavamo se u kabinu žičare! Izlaz iz žičare je u ulici Rue du Cardinal Dubois, odakle široko stepenište vodi konačno do same bazilike. Tu pronalazimo lepo mesto za fotografisanje panorame Pariza. Pogled je naprosto fantastičan!



Kratko smo se zadržali unutar bazilike, jer jedva čekamo da vidimo obližnju živopisnu ulicu Rue du Mont Cenis. Tu je francuska pevačica Zaz snimila ovaj spot: 

A i ja sam se slikala na istom tom trgu:




Počinje polako da se smrkava, vreme je da pronađemo neki restoran i večeramo, a i Lela nas možda već čeka. Vraćamo se do Sacré-Cœur, prolazimo oko nje i krećemo niz stepenište koje vodi do podnožja Monmartra, do ulice Rue Ronsard. 


Copyright © Sofijana Stamenkovic

Iako nam se tokom šetnje ranije tokom dana učinilo da ćemo lako pronaći mesto za večeru, odjednom nam ništa nije delovalo preterano privlačno. Konačno, u ulici Rue Tardieu pronalazimo piceriju - siguran izbor i za nas ali i za Lelinu večeru „za poneti“.
Picerija je bila prilično obična, ali nam se dopalo što nije bilo gužve, pa smo mogli na miru da pričamo i sređujemo utiske.
Nešto posle 9 sati uveče vratili smo se u stančić, sačekala nas je naspavana ali već pomalo gladna Lela.






Friday, January 6, 2012

2012 Januar - Rim: Koloseum, Panteon...

Prethodni dan smo zaista dobro iskoristili, ali smo se i prilično umorili. Zato smo rešili smo da ovaj dan provedemo u malo opuštenijem ritmu.Već pomenuta autobuska linija 81 kojom smo se prethodne večeri vozili, dobro nam je došla i danas. Ova linija polazi sa stanice na trgu Piazza Del Risorgimento i vozi direktno do Koloseuma (i dalje). Doduše, ne ide najkraćim putem do Koloseuma, već prilično „vrluda“ po gradu, ali ni to nije loše, jer smo zahvaljujući tome imali utisak da smo pošli na panoramsko razgledanje grada.
Posle nešto više od pola sata vožnje autobusom, stigli smo do Koloseuma. Nažalost, morali smo da odustanemo od naše namere da uđemo u ovo zdanje, jer je red za kupovinu ulaznica bio beskonačan. Uz to, počeo je da duva svež vetrić, pa bi neko duže čekanje u redu bilo prilično neprijatno.
"SPQR"

Nekada davno, napisala sam jednu knjigu i dok sam radila na njoj, naišla sam na vrlo zanimljiv podatak o Koloseumu. Danas se na mnogim stadionima ili u drugim objektima u kojima se o raznim prigodama skuplja veliki broj ljudi (utakmice, koncerti i sl.), vrlo često postavlja pitanje koliko je dobro organizovan ulazak tj. izlazak publike. Koliko brzo je moguće isprazniti neki zatvoren prostor u kome se u nekom trenutku nalazi jako veliki broj ljudi? Stari Rimljani, vrhunski graditelji, osmislili su Koloseum tako da je publika ulazila/izlazila kroz 80 lučnih ulaza, kroz koje je za vrlo kratko vreme moglo da prođe 55.000 ljudi (u zavisnosti od izvora, pojavljuju se različite brojke, pa tako ima podataka da je Koloseum mogao da primi i do 80.000 ljudi!). Koloseum je izgrađen u prvom veku nove ere i tokom svog postojanja pretrpeo je znatna oštećenja, uglavnom usled zemljotresa. Danas važi za jedno od najvažnijih obeležja večnog Rima, a nedavno je započeo i veliki poduhvat restauracije ovog spomenika.  


Prošetali smo, razgledali i fotografisali Koloseum spolja, videli zabavljače obučene u kostime iz vremena starog Rima kako pozivaju turiste na zajedničko fotografisanje (uz nadoknadu, naravno). Nismo bili raspoloženi za slikanje sa „starim Rimljanima“, pa smo produžili dalje. Zastali smo kod Konstantinovog slavoluka, još jednog impresivnog spomenika u ovom gradu. Slavoluk je podignut u IV veku, za imperatora Konstantina, i nosi barem dva atributa „naj“: to je najveći i skulpturama najukrašeniji ovakav spomenik iz antičkih vremena.


U planu nam je da posetimo i Panteon, koji je od Koloseuma udaljen skoro 2 km. Odlučujemo da ne pešačimo, već da i ovaj deo puta pređemo autobusom. Još malo panoramskog razgledanja, tokom 15-ak minuta vožnje na liniji 87.
Autobus ne staje baš pred samim ulazom u Panteon, ostalo nam je da prošetamo još nekih par stotina metara. Hodamo uskim uličicama i prilazimo Panteonu sa zadnje strane. Nažalost, u vreme kada smo mi stigli, Panteon je bio zatvoren za posetioce.

Ovaj hram izgrađen je u II veku i važi za jednu od najbolje sačuvanih građevina starog Rima. U početku, po svojoj nameni, to je bio hram posvećen svim rimskim paganskim bogovima, a u VII veku je pretvoren u hrišćansku crkvu, danas poznatu pod imenom Santa Maria Rotonda (latinski naziv je „Santa Maria ad Martyres“). Ispred hrama je trg Piazza della Rotonda, na kome je fontana sa egipatskim obeliskom iz vremena Ramzesa II, koji je nekada davno donet iz Egipta, a ovde postavljen početkom XVIII veka. 

Trošimo poslednje sate boravka u Rimu, šetamo ulicama, povremeno baš i nismo sigurni gde se tačno nalazimo, ali uspevamo da se snađemo uz pomoć plana grada. Prolazimo pored trgova Piazza di Monte Citorio i Piazza Colonna i stižemo do već poznate ulice Via del Corso.

Imamo još toliko vremena da odemo i do bazilike Svete Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore), koja je vrlo značajna ne samo u verskom smislu, već važi i za najveću crkvu u Rimu posvećenu Svetoj Mariji. Prvobitna crkva podignuta je u V veku, ali je u XIV veku znatno oštećena tokom zemljotresa, nakon čega je obnovljena, da bi potom dobila svoj današnji izgled. Raskošna i spolja i iznutra, dekorisana atinskim mermerom, freskama, mozaicima, zlatom, osim verskog značaja ima veliku vrednost sa aspekta istorije umetnosti jer u sebi i danas čuva dragocena umetnička dela od vremena njenog nastanka do današnjih dana.  

Umorni, ali ipak zadovoljni onim što smo uspeli da vidimo u Rimu, vraćamo se u sobu i pakujemo. Već sutra ćemo ponovo biti u Beogradu... naš raspust je završen.


Copyright © Sofijana Stamenkovic 

Thursday, January 5, 2012

2012 Januar - Rim: Cestijeva piramida, Rimski forum, Trg Venecija...

Pred nama je dan kada ćemo obići nekoliko značajnih mesta u Rimu. U blizini našeg smeštaja je stanica linije metroa na kojoj se ukrcavamo u voz koji ide do stanice Termini, gde zatim prelazimo na drugu liniju i izlazimo na stanici kod trga Piazzale Ostiense.
Ono što nam odmah skreće pažnju je još jedan objekat koji bismo pre očekivali u Egiptu nego u Rimu, a to je Cestijeva piramida. Piramida je izgrađena u poslednjim godinama I veka p.n.e., kao grobnica za Gaja Cestija Epulona. Nekada su unutrašnjost ove piramide/grobnice krasile freske, ali one nisu ostale očuvane do današnjih dana.
Na trgu Piazzale Ostiense je i muzej Ostiense, koji je smešten unutar južne kapije Aurelijanovih zidina koje su od III veka nove ere opasivale sedam rimskih brežuljaka, koji čine srce današnjeg Rima.

Od piramide krećemo u šetnju i uskoro stižemo do ostataka kompleksa javnih kupatila iz III veka, Karakalinih termi (Terme di Caracalla). Terme zauzimaju veliku površinu i trebalo nam je dosta vremena da obiđemo oko kompleksa. Umorili smo se od hodanja, ali ipak nismo uspeli da nađemo ulaz u ovaj kompleks. (Kasnije sam proverila, prostor koji zauzimaju ostaci ovih termi je veličine približno dva fudbalska terena).


Put nas vodi uzbrdo - počinjemo da se penjemo na jedan od već pomenutih sedam rimskih brežuljaka, na Palatin. Smatra se samim središtem drevnog Rima, jer se (prema legendi) tu nalazila pećina (luperkal) u kojoj je vučica odgajila osnivače Rima, Romula i Rema.
Na pećinu nismo naišli, ali smo se već prilično umorili od hodanja. Seli smo ispred crkve Svete Anastastije da malo predahnemo i proverimo na planu grada gde se tačno nalazimo.

Srećom, sve vreme smo išli u dobrom pravcu i naše sledeće planirano odredište, Trg Venecija (Piazza Venezia) bila je na svega 15-ak minuta hoda od ove lepe crkve. Prolazimo pored Rimskog foruma i uskoro stižemo do vidikovca, na samom kraju
ulice Via di Monte Tarpeo, sa koga se pruža predivan pogled ne samo na ostatke Foruma, već i na slavoluk Septimija Severa, koji je napravljen od belog mermera na početku III veka nove ere. Slavoluk je prilično dobro očuvan i deluje zaista veličanstveno.



I tako, stižemo na vrh još jednog rimskog brežuljka, na Kapitol. Tu nas čeka prava „poslastica“, Mikelanđelov trg Kampidoljo (Piazza del Campidoglio), na kome je Palata Senatorio (Palazzo Senatorio) koja je sedište gradske vlade. Tu su i Kapitolski muzeji (Musei capitolini) u čijem sastavu su arheološki i umetnički muzeji. Na samom središtu trga je konjanička statua Marka Aurelija (izložena je replika, a original se restaurira).

Sve smo umorniji, ali ne predajemo se. Ostalo je još samo jedno mesto koje treba da posetimo (što podrazumeva ponovno penjanje), ali tu smo, blizu. I iza toga je trg Venecija, naše krajnje odredište za dnevni deo obilaska Rima.

Pogled sa Oltara otadžbine

Stižemo konačno do impozantnog zdanja s kraja XIX i početka XX veka, Nacionalnog spomenika Viktoru Emanuelu II, koji je poznat i kao „Oltar otadžbine“ (Altare della Patria). Sa vrha ove zgrade, puca pogled na ceo Rim. Uživamo u prizoru, fotografišemo i polako se spuštamo na trg Venecija odakle se vraćamo u sobu, na zasluženi kasni popodnevni odmor.

Copyright © Sofijana Stamenkovic

Već smo dobro proučili linije gradskog prevoza, pa smo sa trga Venecija do našeg smeštaja koristili autobusku liniju 70. Izlazimo kod stanice metroa Ottaviano i nakon par minuta hoda stižemo u našu sobu. 

Tokom večeri, na trgu Piazza Del Risorgimento, kraj samog Vatikana, ušli smo u autobus na liniji 81 koji nas je dovezao skoro do same fontane Trevi. Ubacili smo novčić u fontanu, kako to već nalaže običaj (a i legenda) i zaista - već naredne godine u maju, ponovo smo bili u Rimu.

Wednesday, January 4, 2012

2012 Januar - Vatikan, pogled sa vrha Španskih stepenica i još ponešto...

Tražeći preko interneta smeštaj u Rimu, susrela sam se sa veoma šarolikom i neobičnom ponudom. Po prilično visokim cenama nuđene su čak i sobe sa zajedničkim kupatilom, majušne (oko 10 m2), ali ono što im je dizalo cenu je to što su bile uz same zidine Vatikana ili sa pogledom na Španske stepenice, Koloseum ili neku drugu turističku atrakciju.
Ipak, uspeli smo da nađemo smeštaj koji podseća na prosečan hotelski, a uz to da bude i dovoljno blizu onih mesta koje smo planirali da obiđemo tokom ovog kratkog boravka u Rimu. Prozor naše sobe gledao je na ulicu i crkvu preko puta, dakle na nešto prilično obično, pa je zato i cena bila sasvim prihvaljiva.  
Kada smo rezervisali sobu, nismo mogli da znamo raspored rada komunalnih službi, pa su nas tako u neko zlo doba probudili kamioni koji odnose smeće, ali celodnevna šetnja nas je toliko umarala da smo več druge večeri uspeli da spavamo i prespavamo buku koja je dolazila sa ulice.
Posle doručka - skromnog i prilično nezanimljivog, krenuli smo ka Vatikanskom muzeju. Ili, da budem precizna, u pitanju je više muzeja unutar zidina Vatikana.

U ovim muzejima postoje izuzetno bogate zbirke najrazličitijih slikarskih i vajarskih dela iz raznih istorijskih razdoblja - od antike do savremene umetnosti.
Unutrašnje dvorište muzeja

Nismo imali strpljenja da čekamo beskrajno dugačak red za ulazak u baziliku Svetog Petra, ali umetničko blago vatikanskih muzeja je naprosto ogromno, pa nismo morali da žalimo što smo propustili da posetimo i ovu čuvenu baziliku.

U unutrašnjosti muzeja fotografisanje je uglavnom dozvoljeno, ali ne i preterano praktično jer uvek ima puno posetilaca. Ipak, nisam odolela i napravila sam par snimaka kada smo ušli u Sikstinsku kapelu - ne samo zbog Mikelanđelovog remek dela, oslikanog svoda ove kapele, već možda i zato što je baš tu zabranjeno fotografisanje.
Potpuno neopterećeni verskim aspektima izloženih dela, uglavnom smo komentarisali koliko je ljudskog rada i umetničke inspiracije utkano u brojna dela koja krase prostorije ovih muzeja.
U paviljonu kočija

Tokom XX veka u Vatikanu je otvoren i paviljon kočija (Padiglione delle Carrozze) u kome su izložena najrazličitija prevozna sredstva koja su kroz istoriju služila za prevoz verskog poglavara katoličke crkve. Raskošne kočije, kako i prilični njihovoj nameni, ipak su za moj ukus oličenje kiča. Zlatna kočija najviše me je podsetila na priču o Pepeljugi. Osim zlatnih i raznih drugih kočija, u ovom paviljonu izloženi su i primerci raznih modela vrhunskih automobila od perioda između dva svetska rata pa do danas.
Ono što zaista pleni elegancijom je spiralno stepenište koje je postavljeno 1932. godine.
Spiralno stepenište iz 1932.g.

Muzeji su smešteni u predivno uređenim i održavanim parkovima, čija površina zauzima znatan deo celog kompleksa.
Unutrašnje dvorište muzeja

Posle ručka i kraćeg odmora, tokom popodneva i večeri prošetali smo do Španskog trga (Piazza di Spagna) sa koga se uzdižu predivne barokne Španske stepenice. U današnje vreme, jednom godišnje, na njima se održava čuvena revija visoke mode, a tokom cele godine one su omiljeno mesto za romantične sastanke. Na vrhu stepenica je obelisk (Obelisco Sallustiano) iz perioda antičkog Rima, koji je napravljen po uzoru na drevne egipatske obeliske i ukrašen hijeroglifima. Tu je i crkva Trinità dei Monti u kojoj smo se kratko zadržali.

Šetnju smo nastavili ka praznično ukrašenoj ulici Via del Corso. Uskoro je došlo vreme za večeru i mi smo se odlučili da večramo u restoranu koji nije ni nalik sinoćnjoj Žutoj taverni, već podseća na tipičnu austrijsku, nemačku ili eventualno švajcarsku krčmu. Ali, nismo se pokajali, jer smo dobili veoma ukusnu i obilnu večeru.
Ostalo je još samo da se vratimo do naše sobe... 

Copyright © Sofijana Stamenkovic


Uskoro se ispostavilo da nam „kompasi“ ne rade baš najbolje, pa smo prilično lutali dok konačno nismo pronašli ulicu u kojoj smo smešteni. Pamtim da su me te večeri stopala bolela kao retko kad u životu!


  

Tuesday, January 3, 2012

2012 Januar – Rim

Već dugi niz godina, u mnogim firmama u Srbiji, novogodišnji praznici se spajaju sa božićnim, pa tako dobijemo jedan mali zimski „raspust“. Da ne bismo sedeli u Beogradu, koji tokom zime nije preterano privlačan, odlučili smo da otputujemo na nekoliko dana. I tako smo 3. januara, direktnim letom iz Beograda, već oko 6 sati popodne stigli u Rim. Smestili smo se u sobi koja je na 5 minuta hoda od Vatikana i krenuli u prvi večernji obilazak grada.


Nažalost, u to doba godine, smrkava se rano – kao i u Beogradu. Ali, pošto su u toku bili praznici (crkveni) i ceo grad je bio ukrašen, večeri su bile lepe za šetnju. Bilo je i puno turista, pa nismo imali utisak da je u toku „zimski san“, što nam se obično dešava u ovo doba godine u Beogradu.



Ne baš u nekoj kondiciji za hodanje, posle višemesečnog lenstvovanja (kada je šetnja u pitanju), krenuli smo prvo do trga Svetog Petra na kome se nalazi i istoimena bazilika. Tu smo zapravo zakoračili u drugu državu – Vatikan. Na trgu Svetog Petra bile su ogromne ukrašene jelke i velika maketa koja prikazuje jednu od biblijskih scena. Ko voli priče o verskim praznicima, neka potraži kako se u katoličkom svetu obeležava Bogojavljenje.

Izašli smo iz vatikanskih zidina i nastavili šetnju i prešli na drugu obalu Tibra. Put nas je vodio pored Tibra sve do mosta Svetog anđela. Ovo je isključivo pešački most pa smo lagano i sa uživanjem razgledali ovaj deo grada sa reke. Na drugoj strani mosta je trvđava Svetog anđela (Castel Sant'Angelo), koja je podignuta još u II veku, kao mauzolej cara Hadrijana. Tokom X veka mauzolej je pretvoren u tvrđavu, a u narednim vekovima tvrđava je pretrpela i druge izmene. Možda je najzanimljivije to da je podzemnim hodnicima povezana sa Vatikanom. Tokom XX veka je restaurirana i pretvorena u muzej. U vreme kada smo se mi šetali, ovaj muzej je 
već uveliko bio zatvoren za posetioce.

Šetamo, razgledamo nepoznat grad i počinjemo da tražimo neki zanimljiv restoran u kome bismo mogli da večeramo. Stižemo do ulice Julija Cezara (Viale Giulio Cesare) i u njoj nailazimo na restorančić koji zrači nekom toplinom i prosto nas mami da uđemo. U pitanju je „Žuta taverna“ (La Tavernetta Umbra), tipičan porodični restoran u kome baka i deka vode glavnu reč. Konobari su tu samo da im pomognu.
Žuta taverna

Copyright © Sofijana Stamenkovic

Ne sećam se šta smo sve jeli i pili, ali ono što pamtim iz tog restorana je specijalitet koji smo nas dvoje zavoleli za ceo život. I možemo sami da ga pripremimo. U pitanju je fantastična kombinacija – kačkavalj preliven medom. Nekoliko vrsta starog, slanog i tvrdog kačkavalja, isečenog tanko, poslagati u krug po tanjiru i preliti medom. I ne treba vam ništa drugo - osim, možda, još čaša dobrog vina!

Posle prave gozbe u Žutoj taverni, vratili smo se u sobu i prespavali prvu noć u Rimu.

Saturday, December 31, 2011

2011 - Kratak osvrt

Tokom 2010. i 2011. proputovali smo oko 12.000 km automobilom i avionom preleteli punih 9000 km.
Stigli smo do Španije, Italije i Grčke, a pomalo smo se provozali i po nekadašnjem „komšiluku“, do Slovenije i Austrije.
Putovanja su postala pravo uživanje ali i strast, i mi smo već u jesen 2011. počeli da smišljamo kuda ćemo u 2012. Par dana posle nove godine, krenućemo na naše sledeće putovanje!


Copyright © Sofijana Stamenkovic


Wednesday, August 31, 2011

2011 Avgust - Beč

Poslednja tri dana avgusta odlučili smo da zajedno sa Lelom posetimo Beč. Iako atmosfera ovakvih gradova ne izaziva kod nas uzbuđenje i zanesenost kao što je to slučaj sa gradovima Španije, Italije ili Grčke, smatrali smo da treba da dođemo i u Beč. A i da omogućimo Leli da vidi nešto više od Pratera – koji smo ona i ja, zajedno sa njenom tadašnjom sportskom reprezentacijom, posetile jednog hladnog oktobarskog dana 2004. godine.


Sa Herodotom...

Iznajmili smo stan u četvrti Hernals, ili kako se lokalno zove – u 17. distriktu, u delu grada koji se nalazi zapadno od Dunava. Stan je bio prilično prostran, ali smo vrlo brzo otkrili mnoge njegove mane. Nažalost, nismo imali izbora, a i nismo ostajali dugo, pa smo rešili da se ne nerviramo zbog smeštaja.


Ako ništa drugo, na udaljenosti od po nekoliko kilometara od 17. distrikta nalazile su se sve one znamenitosti koje smo imali nameru da posetimo: palata Šenbrun, Parlament, muzeji, Rathaus (gradska skupština). 


Šenbrun

Prvog dana smo koristili gradski prevoz, ali smo sutradan odlučili da idemo našim kolima – nije Beč toliko veliki i komplikovan za vožnju kao, recimo, Madrid, a uz tom nam je tako bilo daleko komfornije.

Preko Dunava je Prater koji smo rešili da posetimo poslednjeg dana – pre nego što ujutro krenemo preko Bratislave i Budimpešte za Beograd. Zajedno smo se provozali velikim panoramskim točkom a onda su Lela i Goran počeli da se suočavaju sa raznim adrenalinskim izazovima.

U jednom od takvih trenutaka uslikao ih je i lokalni fotograf.


Osvanuo je 31. avgust i mi krećemo ka Bratislavi. Ubrzo po ulasku u Slovačku, zaustavlja nas policija – rešena da nam naplati paprenu kaznu jer nemamo vinjetu. Niti smo znali da se u Slovačkoj putarina plaća na ovaj način, niti smo igde videli obaveštenje da vinjetu treba kupiti. Kod sebe smo imali vrlo malo gotovine, a policajac nije imao način da nam kaznu naplati kreditnom karticom. Posle jedno pola sata pregovaranja, rešio je da nas pusti da nastavimo dalje – bez plaćanja kazne i putarine.




Kroz Mađarsku vozimo oprezno, znamo da i njihova policija ume da bude prilično „naporna“, i jedva čekamo da se dočepamo granice i pređemo u Srbiju. Da, neverovatno ali istinito! Ali, tu nema laganja – zemlje nekadašnjeg Varšavskog bloka nikako nisu po mom ukusu – ni što se tiče mentaliteta, a ni kada se radi o njihovim gradovima.

Nešto pre granice, na komandnoj tabli automobila, pali se neka lampica – nemamo pojma šta znači i zovemo najbliži servis kako bismo videli da li je potrebno da se na autu nešto odmah popravlja ili je u pitanju neka sitnica. Dogovaramo se u koji servis da dođemo čim uđemo u Srbiju.
Prelazimo granicu, već je vreme ručku, od svih nas ja sam najgladnija i počinjem da se osećam prilično neprijatno i ne baš dobro. Idemo prvo do auto servisa a onda bi bilo dobro da odemo negde na ručak.

Ali, u naredna dva sata, glad će biti moj najmanji problem.
U trenutku kada smo parkirali kola u auto servisu, Lela je rešila da aktivira sav svoj tinejdžerski „arsenal“. Pokupila je stvari i rešila da dalje nastavi sama... tj. da neko drugi dođe po nju (tu, „časkom“, iz Beograda do Subotice). I naprosto nam je nestala! Dok smo mi preuzeli auto (ispostavilo se da je bilo nešto sasvim bezazleno što su majstori odmah rešili) ona se zaputila – ko zna kojim putem i s ko zna kakvom idejom o tome ko će je i kako dovesti u Beograd. Počele su da mi se nižu najcrnje misli – od toga da će je pokupiti neki kamiondžija i... ne smem ni da završim rečenicu šta mi je sve dalje padalo na pamet.

Uspevamo da nađemo policijsku stanicu, policajac je zove i ona se javlja na telefon, ali vrlo brzo završavaju razgovor. Kaže čovek – ne može da nam pomogne – ona neće da ide s nama! Kako neće?! A to što ima samo 16 godina? Ništa to ne znači... nema pomoći...

Lutamo ulicama Goran i ja i u jednom trenutku Goran je spazi kako sedi u hladovini nekog žbuna. Pored puta. Zahvaljujući njegovoj dobroj naravi i ostacima Leline dobre volje (koju nije do kraja zaposelo „tinejdžersko ludilo“), Lela pristaje da uđe u auto i mi se vraćamo za Beograd.

Čedo(vište) moje, nadraže na svetu

Copyright © Sofijana Stamenkovic

Lelo, bilo je ovo žestoko iskustvo, ali priznajem – vrlo nalik onome što smo moje sestre i ja priređivale našim roditeljima, kad smo bile istih godina kao i ti. So, please, don’t try this... ever again!