Wednesday, August 29, 2012

2012 - 28. avgust, Valencia - Ciudad de las Artes y las Ciencias

And now - something entirely different! 

U planu nam je da obiđemo praktično samo jednu znamenitost Valensije - Grad umetnosti i nauke (Ciudad de las Artes y las Ciencias). Ovaj kompleks projektovali su Santiago Calatrava (s čijim delima smo se sreli još na početku putovanja, u Bilbau) i Félix Candela, autor okeanografskog parka (L'Oceanogràfic).
U jednoj rečenici - savremena umetnost i arhitektura na jednom mestu i u svom najboljem izdanju. Prava poslastica za zaljubljenike u umetnost i kulturu poput nas.

Ali, pre nego što smo krenuli u Grad umetnosti i nauke, svratili smo u poštu, da pošaljemo razglednice našima u Srbiji.


U pošti

Od centra grada (gde je naš hotel) vozi direktna autobuska linija kojom se vrlo jednostavno stiže do ovog kompleksa. Kada smo izašli iz autobusa, videli smo da Grad umetnosti i nauke zauzima prilično veliki prostor. Morali smo da smislimo na koju ćemo stranu.

Dok ne smislimo kojim ćemo putem dalje, zastali smo na platou između nekoliko objekata i videli maketu Meseca - sa prikazanom stranom koja nam je vidljiva sa Zemlje i sa „tamnom“ stranom!


Tamna strana Meseca

Vidljiva strana Meseca

Par koraka dalje je i maketa na kojoj su prikazana sazvežđa. Jedna „škorpija“ je odmah pronašla svoje sazvežđe!



Grad umetnosti i nauke sastoji se iz osam zasebnih celina i s jedne strane platoa je ovaj neobičan „park“ - L'Umbracle. U parku postoji više stotina biljnih vrsta, od palmi do lokvanja, voća, cveća, začinskog bilja - sve to iskombinovano sa skulpturama savremenih umetnika. Park je dugačak 320 metara i celom njegovom dužinom prolazi staza za pešake.



Naspram parka L'Umbracle je predivan viseći most Zlatna brana (Puente de l'Assut de l'Or) iza koga je Agora (L'Àgora), a još dalje iza njih je okeanografski park. Najviša tačka mosta je na 125 metara, što je ujedno i najviša tačka u celoj Valensiji. Agora je prostor za različite namene - uglavnom za sportske priredbe i može da primi oko 6000 ljudi.


Most „Zlatna brana“ i iza njega Agora

Nismo ni primetili kad smo se već prilično odaljili od Agore i mosta i došli takoreći „na vrata“ Muzeja nauke (Museu de les Ciències Príncipe Felipe).

No, pre ulaska u sam muzej, hteli smo da se provozamo vozićem koji vozi kroz veći deo ovog Grada. Vozić polazi iz hladovine Muzeja nauke i ide do mosta, a potom se vraća i vozi kroz kompleks, pokraj Palate umetnosti kraljice Sofije (Palacio de las Artes Reina Sofía) pa sve do Guliverovog parka i natrag do ulaza u Muzej.



Dok smo čekali da dođe vreme za polazak vozića, razgledali smo unaokolo. Neki su za obilazak Grada koristili segvej (zanimljiva naprava na dva točka), a neki su se zabavljali u providnim loptama u kojima su pokušavali da održe ravnotežu na vodi.

Na segveju

Borba sa silama prirode i zakonima fizike


U Palati umetnosti uglavnom se održavaju simfonijski koncerti, izvode se opere, nastupaju čuveni umetnici iz celog sveta.

U ovom neverovatno velikom parku za decu nalazi se stilizovana skulptura Gulivera, sa brojnim toboganima i stepenicama skrivenim na njegovom ogromnom telu i u naborima na odeći. Uspavani džin je toliko veliki da čak i na pramenovima njegove kose postoje tobogani. Na Guliveru mogu da se igraju i deca i odrasli.

Guliverov park

Kažu da zgrada Muzeja nauke po svom izgledu podseća na kostur kita. Meni to nije palo na pamet, ali unutrašnjost (kao i spoljašnjost) ovog zdanja je vrlo zanimljiva. Muzejski eksponati raspoređeni su na ogromnom prostoru - na neverovatnih 26.000 m2, pa ne treba da čudi što nam je za razgledanje bilo potrebno nekoliko sati. I opet smo neke segmente samo ovlaš pogledali, a negde smo se duže zadržavali. 

Velikani nauke

Lanac DNK

Lanac DNK u ogledalu

Ljudi iz sveta nauke smatraju da eksponati u ovom muzeju imaju više zabavan karakter nego neku edukativnu vrednost. Neću da se sporim sa stručnjacima - možda su u pravu a možda i ne, ali nama se veoma dopalo što smo u ovom muzeju mogli da vidimo vrlo zanimljive eksponate i vrlo slikovita objašnjenja raznih pojmova - od lanca DNK do farme mrava, od statua Neandertalaca obučenih u savremenu odeću do modela letilice braće Rajt... i još mnogo toga lepog i poučnog.

Unutar farme mrava

„Neandertalci“ u današnje vreme

Čija je lobanja veća...

Koliko su dugačka naša creva...


Model letilice braće Rajt

Pronađi uljeza...

Oproštaj od Grada umetnosti i nauke


Posle više sati provedenih u veoma poučnom i zabavnom ambijentu ovog muzeja, vraćamo se natrag u hotel. Pred nama je poslednje veče u Valensiji, sutra krećemo ka Barseloni i kraj našem odmoru sve je bliži.
Sa centralnog mesta u gradu, terase na krovu hotela, u daljini se vidi Grad umetnosti i nauke.

Obrisi Grada umetnosti i nauke

Pogled na trg Plaza del Ayuntamiento



Copyright © Sofijana Stamenkovic




Tuesday, August 28, 2012

2012 - 27. - 29. avgust, Valencia (via Benidorm)

Posle pet dana odmora koji nam je bio preko potreban i koga smo sa uživanjem iskoristili, došlo je vreme da nastavimo put do našeg pretposlednjeg odredišta na ovom letovanju, do Valensije.

Valensija je udaljena svega 250 km od našeg sredozemnog morskog raja, pa smo odlučili da do nje putujemo uz obalu, malo dužim putem, ali da usput svratimo do čuvenog letovališta Benidorm, koje je taman na pola puta.

Zajednički utisak - Benidorm nije mesto za letovanje po našem ukusu. Velika plaža u sred grada nikako se ne uklapa u duboko usađenu predstavu idealnog letovališta u kome nigde na vidiku nema ni solitera, ni kranova... 







Iako Španci vrlo rado i u velikom broju svake godine dolaze na letovanje u Benidorm, mi smo zaključili da je odlično što smo prošli ovim putem i videli kako izgleda ovo „čudo“ španskog turizma. Nezanimljivo i neprivlačno!

Posle kratke šetnje i osveženja u kafeteriji nastavili smo ka Valensiji u koju smo stigli tokom popodneva. Ovaj put smo izabrali u hotel u samom centru grada (na trgu Plaza del Ayuntamiento), jer smo za obilazak Valensije planirali da koristimo gradski prevoz. 

Tokom večeri nismo išli daleko, prošetali smo obližnjim kvartovima i potom večerali. Za sutradan smo u planu imali obilazak jedne veoma zanimljive moderne znamenitosti.

La Equitativa, na trgu Plaza del Ayuntamiento


 

Copyright © Sofijana Stamenkovic

Monday, August 27, 2012

2012 - 22. - 27. avgust, La Zenia

Summertime, and the livin' is easy...

Posle 9 dana provedenih u Španiji i pređenih više od 2.200 km, od zelene Baskije, do vrele Andaluzije, došlo je vreme da napravimo predah.
Od Sevilje do mesta za predah, odnosno mesta za naš „morski“ deo odmora delila nas je etapa od skoro 600 km
Putovali smo opušteno, bez žurbe i već tokom popodneva smo stigli do hotela. Naredih 5 dana provešćemo u letovalištu La Zenia, na „Beloj obali“ (Costa Blanca), u oblasti Alikante, na Sredozemnom moru.
Tokom boravka na Beloj obali, nismo ni prišli kolima, nismo išli nigde iz hotela, potpuno smo se prepustili uživanju na bazenu i u toplom moru koje je zapljuskivalo predivnu peščanu plažu.

Sve što smo tih dana imali u planu, staje na ovih nekoliko slika.







Copyright © Sofijana Stamenkovic

Tuesday, August 21, 2012

2012 - 21. avgust, Cordoba

Poseban dan i posebno mesto na trasi ovog putovanja po Iberiji. Idemo u Kordobu! Od Sevilje do Kordobe deli nas 140 km, tj. oko 2 sata puta. 

Godinama sam maštala o tome da jednog dana kročim u čuvenu Meskitu, da prošetam njenom velikom dvoranom, da osetim čaroliju i utonem u lepotu i savršenstvo ovog umetničkog i graditeljskog dragulja.

Želja će mi se ispuniti, ali kao i pre skoro 10 godina u Egiptu, bez muke - želje se ne ispunjavaju. Kao nekad u Egiptu, dok sam ulazila u jednu od piramida na platou Gize, tako sam se i ovde, u Kordobi, borila sa emocijama ali i sa vrelinom. Bilo je tek oko 11 sati, ali temperatura je već stigla na oko +40 stepeni u hladu.

Ostavili smo auto na obližnjem parkingu i nastavili peške uličicama koje vode do Meskite. Ulice su skoro sasvim puste, utorak je - radni dan, ali deluje da je sve zatvoreno. 


Calle de San Basilio (ulica svetog Vasilija) u Kordobi

U staro gradsko jezgro ušli smo ulicom Calle Puerta Sevilla (neobične li slučajnosti), odakle smo se provlačili kroz uličice kojima smo stigli do Ergele Kordoba (Córdoba Ecuestre), koja takođe predstavlja veliku turističku atrakciju. Ušetali smo par koraka u unutrašnje dvorište i zaključili da ćemo ergelu posetiti možda nekom drugom prilikom. Prolazimo, potom, pored zamka Alcázar de los Reyes Cristianos, ali i njega ostavljamo za kasnije.

Ulaz na bedemu starog grada udaljen je od kapije dvorišta Meskite skoro kilometar. Valjda zbog vrućine, šetnja nam se odužila i čini nam se kao da nikad nećemo stići.
Konačno, ipak, stižemo do severnog zida na kome je prolaz („Vrata oprosta“) koji se nalazi uz sam toranj katedrale. Vrata oprosta vode pravo u vrt narandži (Patio de los Naranjos). 

U vrtu narandži, u pozadini toranj katedrale

Pre nego što zakoračimo u unutrašnjost nekadašnje džamije, a potom katedrale, zastajemo malo u hladovini stabala narandži i pokraj česme. Ovde se često srećemo sa raznim neobičnim, bajkovitim nazivima: npr. česma na kojoj smo se osvežili nosi naziv „Izvor cimeta“. Kasnije smo saznali da je nekad pored ove česme postojalo drvo cimeta, pa otud i njen naziv.

Česma Fuente del Cinamomo (Izvor cimeta)

Prilaz kapeli Villaviciosa

Dvorana stubova

Enterijer (vrata iz X veka)

Dvorana stubova

U dvorani je nekad bilo čak 856 stubova napravljenih od jaspisa, oniksa, mermera i granita. Kombinacijom materijala i oblika, materijalizovana je ideja graditelja da prostor unutar Meskite deluje uzvišeno, beskrajno...

Dvorana stubova


Unutar dvorane stubova, pronašla sam mesto koje je obasjavala svetlost raznih boja. Bajkovit trenutak... 


Sala za molitve


Kupola maksure

U istoriju ovog zdanja, još jednog koje je UNESCO uvrstio na listu svetske kulturne baštine, utkano je barem 1700 godina ljudske istorije.
Temelje prvog hrama su postavili Rimljani, a zatim su u IV veku Vizigoti na tom mestu podigli crkvu. Početkom VIII veka, kada su u Andaluziju (i na veći deo iberijskog poluostrva) stigli Mavari, pokorili su Vizigote, ali su postojeću crkvu podelili na deo koji su i dalje koristili hrišćani i deo za muslimanske vernike. Nakon 70 godina ovakve „raspodele“, kalif Abdurahman I, otkupio je crkvu od Vizigota, zatim ju je srušio i na njenim temeljima napravio veliku džamiju u Kordobi. 
U X veku Kordoba je bila najveći i najnapredniji grad u Evropi, a po dostignućima u nauci, kulturi i umetnosti, Kordoba je nadmašila i sve druge tadašnje gradove u svetu.
Hrišćani su u XIII veku osvojili Kordobu i Meskita je pretvorena u katedralu (Catedral de Nuestra Señora de la Asunción). Zapravo, džamija je postepeno poprimala sve više odlika katedrale tokom naredna dva i po veka. Ipak, najveći zahvati na džamiji sprovedeni su za vreme vladavine španskog kralja Karlosa I. Kada je Karlos došao u Kordobu da bi video konačno dovršenu katedralu, jednom rečenicom je opisao svu tragediju nestanka ovog dragulja mavarske umetnosti. Po njegovim rečima, uništeno je nešto što je bilo jedinstveno u svetu da bi se napravilo nešto toliko obično, nešto što postoji u svakom gradu.

Puni utisaka i pomešanih emocija, napuštamo Meskitu i vraćamo se do Zamka hrišćanskih kraljeva (Alcázar de los Reyes Cristianos).

Vrtovi (Jardines del Alcázar)

Kristifor Kolumbo pred hrišćanskim kraljevima Ferdinandom i Izabelom

Pogled na vrtove

Posle razgledanja Meskite, nije nam se ulazilo u unutrašnjost zamka, ali su nas njegovi vrtovi mamili svežinom koja se osećala dok smo prolazili između bazena i fontana oko kojih su bile leje divnog cveća, zimzelenih stabala i palmi.
Pravo mesto za uživanje i kratak odmor, a onda smo morali da krenemo natrag za Sevilju. Vrućina nas je proždirala na svakom koraku.


Na putu od Kordobe ka Sevilji

Copyright © Sofijana Stamenkovic



Monday, August 20, 2012

2012 - 19. - 22. avgust, Sevilja

Put od Porta do Sevilje, sa svraćanjem u Faro, na samom jugu Portugalije, mogao je da traje svega 7 sati, pri čemu bismo prešli oko 750 km. Takav je bio plan.
Umesto toga, a zbog već više puta pomenutog sistema naplate putarine u Portugaliji, putovali smo skoro 12 sati i za to vreme prešli nešto manje od 750 km. Naime, pošto smo morali da putujemo lokalnim putevima, posle otprilike 7 sati puta, umesto na krajnji jug Portugalije, kod mesta Grândola, krenuli smo na istok, ka Španiji
Prijatne temperature u priobalnom pojasu Portugalije, polako je počela da zamenjuje jara koja je neprekidno pržila. Prolazili smo kroz mesta Castro Verde, Mértola, odakle smo opet krenuli na jug, ka mestu Castro Marim, koje je par kilometara od obale Sredozemnog mora i skoro na samoj granici sa Španijom. U tom trenutku, na putu smo proveli skoro 10 sati i prošla nas je volja da se spuštamo do obale - hteli smo samo što pre da se dočepamo Sevilje.

Kada smo konačno stigli u Sevilju, dočekao nas je simpatičan hotelčić u četvrti Triana, koja je na zapadnoj strani kanala reke Guadalquivir (Canal de Alfonso XIII). Osim hotela, dočekao nas je i toplotni talas koji kao da smo „doneli“ sa sobom i koji je trajao tokom svih dana našeg boravka u Sevilji. Noću je temperatura bila oko 25 stepeni, ali je zato tokom dana i večeri bilo i do +40.

Poželeli smo da se vrate one temperature iz januara 2011, kada smo prvi put bili u Sevilji. Ali, ovaj put, Andaluzija je za nas spremila istinski vreo doček.

Prve večeri smo ostali u sobi, kako bismo se odmorili i sutradan ujutro krenuli što ranije u obilazak Sevilje. 
Ujutro, 20. avgusta, krenuli smo iz Triane, preko mosta Puente de Isabel II, ka centru grada. Pošto nismo imali mnogo vremena, unapred smo isplanirali šta sve želimo da posetimo.



Ubrzo pošto smo prešli most, naišli smo na Zlatni toranj (Torre del Oro).
Torre del Oro

U osnovi Zlatnog toranja je mavarska vojna osmatračnica izgrađena početkom XIII veka, radi zaštite grada od napada s reke. Osmatračnica je u svojoj osnovi bila 12-ugaona, a u XIV i XVIII veku su dozidani drugi i treći nivo.

Danas je u ovom tornju pomorski muzej koji čuva zastave, mape, makete brodova i druge pomorske uspomene, ali i portrete slavnih pomoraca i istraživača i razna dokumenata koja svedoče o njihovim putovanjima.

Idemo dalje, do Hiralde (La Giralda), velike katedrale u centru Sevilje, koju smo već posetili u januaru 2011. Danas nećemo ulaziti u katedralu, dvorište narandži (Jardín de los Naranjos) nije otvoreno za posetioce, tako da samo prolazimo pored katedrale. I gledamo, ponovo, kako izgleda ulica u koju smo tada zalutali kolima. Na našu sreću, onog januarskog dana 2011, nije bilo policije kao sada.



Ovaj deo grada deluje prilično pusto, pa se vraćamo do obližnje tramvajske stanice i odatle se vozimo do Trga Španije. Vožnja nije dugo trajala, svega desetak minuta, ali nam je kratko osveženje u klimatizovanom tramvaju prijalo jer je već skoro podne i počinje da se oseća vrućina.

Pokušavala sam da pronađem reči kojima bih opisala svoj prvi utisak kada smo stigli na Trg Španije (Plaza de España). Raskošno? Prelepo? Jedinstveno? Sve ovo, ali opet nije dovoljno da opiše kakav je osećaj stajati na ovom trgu. Trg je izgrađen 1928. godine za potrebe ibero-američkog sajma (EXPO Sevilla 1929). Projektanti i umetnici koji su radili na realizaciji ovog prostora primenili su ono najbolje i najtipičnije za špansku umetnost, sve to pomešali sa elementima art deko stila i neomudehara i stvorili ovaj prostor koji se s pravom zove Trg Španije.






Na zidovima trga smešten je niz od 48 klupa koje predstavljaju četrdeset i šest provincija kopnenog dela Španije (sve osim Sevilje), kao i dva arhipelaga (Kanarskih i Balearskih ostrva), svaka sa svojim grbom, mapom i panoom od pizanovih keramičkih pločica. Na svakom od njih predstavljen je neki od značajnih istorijskih događaja za svaku konkretnu provinciju, koje su poređane po abecednom redu. Ove klupe su rapoređene u četiri odeljka, pri čemu se na početku i kraju svakog odeljka nalazi pano od pločica koji se odnosi na provinciju Sevilja.


U Saragosi...

U Salamanki...

Moj izbor klupe kraj panoa Salamanke kao da je slutio da će mi se već za dve godine ispuniti želja da boravim nekoliko dana u Salamanki i da se potpuno, i čini se, neizlečivo zaljubim u taj grad. (Uostalom, slika na glavnoj stranici ovog bloga nastala je upravo u Salamanki.)

Ubrzo posle razgledanja trga i okoline, vratli smo se do hotela, ručali u obližnjem restoranu, a onda se odmarali dok nije došlo vreme da se razmišlja o večeri.

I opet smo, uveče, prošli pored Hiralde. Krenuli smo zapravo na večeru, ali Hiralda kao da uvek poziva prolaznike da zastanu i dive joj se. 


„Palos“ vrata (Puerta de los Palos)

„Palos“ vrata na istočnoj fasadi Hiralde, izrađena su početkom XVI veka i krasi ih raskošan duborez. 


Hiralda i mi...

Večerali smo u jednom veoma prijatnom restoranu, večera je bila ukusna i obilna, pa smo se posle večere vratili do glavne avenije (Avenida de la Constitución) i uživali u noćnom koncertu na otvorenom.



Copyright © Sofijana Stamenkovic