Thursday, August 16, 2012

2012 - 16. avgust, Altamira, Gijón, A Coruña

Nakon tri dana u Baskiji, krećemo ka Galiciji. Na trasi od 600 km označili smo nekoliko mesta koja planiramo da posetimo. Nakon sat i po vožnje od Gordexole, stigli smo do prve međustanice - muzejskog kompleksa Altamira, u čijem okrilju je paleolitska pećina sa čuvenim crtežima tadašnjih stanovnika ovih krajeva Evrope. Crteži u pećinama uglavnom prikazuju životinje - bizone, jelene, konje, divlje svinje, ali i ljudske ruke.
Unutar muzejske zgrade izložene su replike nekih crteža, a obilazak same pećine je strogo ograničen - vremenski i u broju posetilaca. Naime, pre 40-ak godina primećena su oštećenja na crtežima, nastala usled povećanja koncentracije ugljendioksida i vlažnosti vazduha, pa je ulazak za posetioce bio zabranjen sve do pre nekoliko godina.
Raspored ulaska u pećine je strogo vremenski određen, i svaki posetilac dobija svoju satnicu prilikom kupovine karata. Nažalost, naša satnica je podrazumevala čekanje od skoro sat vremena - a mi nismo mogli toliko da čekamo, pa smo pogledali samo replike izložene u zgradi i pomalo razočarani nastavili put do sledeće međustanice.




Sledeća stanica - ponovo razočaranje. Svratili smo u mesto Comillas, u Kantabriji, da bismo videli još jedno Gaudijevo delo, kuću El Capricho. U ovom gradiću nas je sačekala neverovatna gužva, kao da je u toku bio neki praznik ili neka druga velika lokalna proslava. Jedva smo se provukli kroz tesne i zagušene ulice i, nažalost, ne uspevši da vidimo vilu El Capricho, nastavili ka Gijonu (na španskom se kaže Hihon).

Gijón je osnovan još u V veku pre nove ere, ali mi nismo imali vremena za obilazak grada i njegovih znamenitosti. Posle više od 6 sati provedenih na putu od Gordexole, zastali smo ovde, na obali Atlantika, da predahnemo i uživamo u prizoru.

Crvena zastava na plaži - zabranjeno kupanje



Ukratko o Hihonu

Raj za surfere

Snalaženje - kad nemam šešir, dobra je i marama

Selfi - pred odlazak iz Hihona

Od Hihona do Korunje ostalo nam je još skoro 300 km. Otprilike na pola puta, odlučili smo da još jednom izbliza vidimo obale Biskajskog zaliva. Našli smo se na prelepoj plaži - Playa De Las Catedrales.


U blizini plaže postoji kafeterija i nekoliko tezgi na kojima se prodaju lokalne rukotvorine. Meni je pažnju privukla tezga na kojoj su se prodavali ručno izrađeni šeširi. Izabrala sam jedan, jednostavan i vrlo praktičan, koji je od tog momenta postao moj nerazdvojni pratilac na putovanjima (i kad god sam na jakom suncu).



Copyright © Sofijana Stamenkovic

Ostatak puta do Korunje prelazimo bez zaustavljanja. Nažalost, u Korunji ćemo provesti samo jednu noć, jer nas sutradan čeka put do Porta u Portugaliji.

Wednesday, August 15, 2012

2012 - 15. avgust, Pamplona, Vitoria-Gasteiz

Nakon jučerašnjeg izleta, bez obzira na male probleme s kojima smo se suočili kada je u pitanju snalaženje po Baskiji, rešili smo da još malo uživamo u njenoj lepoti i zelenilu. Prvo današnje odredište je Vitoria-Gasteiz, glavni grad provincije Álava. Ova provincija je jedina baskijska provincija koja ne izlazi na more.

Malo nas je iznenadilo oblačno i dosta svežije vreme nego prethodnog dana, ali je za šetnju bilo savršeno.

Kada smo stigli u Vitoriu, parkirali smo u jednom od podzemnih parkinga i izašli pravo u vrt sa zadnje strane Katedrale bezgrešne Marije. Već nakon nekoliko koraka naišli smo na ovog čudnog stvora! Krokodila - sa ljudskim rukama?! Ova figura deluje kao da je u prirodnoj veličini i nalazi se na stazi koja vodi do katedrale.


Kroka i ja iza katedrale bezgrešne Marije

Zanimljiv je podatak da je ova katedrala poslednja koja je izgrađena u Španiji - završena je tek 1969. godine. Ono što je čini naročito interesantnom su njene skulpture na kojima su prikazani sumorni aspekti zemaljskog života, života posle smrti, pomešani sa vulgarnim scenama, u kojima se pojavljuju bića iz mašte (čudovišta, gargojle...), često u veoma nasilnim situacijama. Na licima ljudskih figura jasno su iskazane velike patnje, a prizori koji ih povezuju pričaju priče koje možda razumeju samo dobri poznavaoci crkvenih knjiga.



Posle nekoliko minuta šetnje od katedrale, stižemo do trga Virgen Blanca koji se naziva još i „Stari trg“, možda zato što je to jedan od najstarijih trgova u gradu. U središtu trga je spomenik pobede (Batalla de Vitoria) podignut u čast pobede Španije tokom napoleonskih ratova.
Meni je od svih ovih znamenitosti najlepša bila ova, napravljena od žice i zelenila, kojom je ispisano ime grada.


Sa ovog trga polazi turistički vozić i mi smo jedva dočekali da sednemo u njega i razgledamo stari deo grada na lakši način - uz snimljena audio objašnjenja koja se emituju u voziću, dok mi sedimo, razgledamo i fotografišemo.


Društvo iz ulice, slikano iz vozića


Vožnja gradom

Nakon vožnje, bacamo još jedan pogled na trg, fotografišemo i vraćamo se u auto. Zadovoljni smo što smo makar na kratko imali prilike da posetimo Vitoriu, grad sa bogatom istorijom, osnovan pre skoro hiljadu godina.



Nastavljamo put i uskoro napuštamo Baskiju i ulazimo u autonomnu oblast Navarra. Njen glavni grad je Pamplona, čuven po trkama bikova koje se održavaju svake godine u julu, tokom praznika San Fermín.


Pamplona je osnovana još u doba starog Rima, u prvom veku, Rimljani su je zvali Pompaelo, a Španci joj dali današnji naziv. Mi smo u Pamplonu stigli u vreme popodnevnog odmora, tj. u pauzi između prepodnevne i popodnevne „smene“. Delovalo je kao da ceo grad spava. Najživlje je bilo društvo na spomeniku Encierro.

Plaza Príncipe de Viana

Šetnja potpuno pustom glavnom gradskom ulicom, pokraj trga Príncipe de Viana, uverila nas je da smo u Pamplonu došli u vreme kada ona spava. Dobro, da ne bismo uznemiravali domaćine, rešili smo da krenemo natrag ka Gordexoli. Vozili smo se polako, slušali muziku i uživali u predelima kroz koje smo prolazili.

Kroz Navarru

Sivi oblaci su se razišli i pred nama su bljesnula zlatnožuta polja Navarre. Morali smo da zastanemo pored puta i pokušamo da zapamtimo ovaj trenutak, ovu lepotu. Dobro, i da fotografišemo...



Bilo je već skoro 9 sati uveče kada smo se vratili u Gordexolu. I ovde kasno pada mrak, pa smo stigli da uhvatimo poslednje obrise osunčanih brda u daljini. Sedeli smo u senovitom dvorištu nekadašnjeg samostana svete Izabele, pomalo tužni što sutra napuštamo Baskiju. Ali neke druge lepote čekaju na nas - pred nama je put od oko 600km, čak do Galicije koja je na krajnjem severozapadu Španije. 


Gordexola, hotel Ibaia

Copyright © Sofijana Stamenkovic

Tuesday, August 14, 2012

2012 - 14. avgust, Gernika, San Sebastian, Bilbao

Novi dan, novi planovi, nova mesta koja želimo da posetimo.
Danas smo planirali da svratimo prvo u Gerniku, zatim u San Sebastian, a onda da pređemo malo i u Francusku, do Bijarica. Ali, kako se to nama ponekad desi, planovi se menjaju „u hodu“, ili tačnije - u vožnji.
Do Gernike stižemo posle sat vremena vožnje od Gordexole. Gernika je malo, ali vrlo lepo uređeno i simpatično mesto, osnovano još u XIV veku. Na brežuljku u centru grada je takozvani „Skupštinski dom“ (Casa de Juntas de Guernica) i čijem dvorištu postoji hrast. Hrast je tradicionalno mesto ispod koga su se stanovnici okupljali kako bi odlučivali o pitanjima koja su se ticala njihove zajednice. I ne samo to, mnogi zakoni su takođe donošeni ispod hrasta. Ova tradicija „zavetnog hrasta“ tipična je ne samo za baskijce, već i za mnoge druge narode srednjevekovne Evrope.
Prvi hrast je na ovom mestu posađen tokom XV veka, ali su ga posle 450 godina zamenili mlađim drvetom. Treći po redu, posađen je polovinom XIX veka. Prilikom bombardovanja Gernike, tokom španskog građanskog rata, ceo grad je sravnjen sa zemljom - stradalo je sve osim Skupštinskog doma i hrasta.


Skupštinska tribina (ispred nje je hrast)

Tavanica ovog skupštinskog doma, izrađena od stakla (vitraž), ima veoma neobične i zanimljive motive. Hrast je, naravno, na vrhu slike, iznad svega, a prvi ispod njega je starac koji u rukama drži knjigu i terazije, tipične simbole pravde. Ispod njega, prikazani su radnici, seljaci, ribari, svi oni koji žive i rade u bogatoj i zelenoj Baskiji. Vrlo dirljiv i nedvosmislen izraz poštovanja prema građanima Gernike!

Tavanica glavne dvorane u Casa de Juntas de Guernica

Gernika je prepuna simbolike, njoj je Pablo Pikaso 1937. godine posvetio svoju čuvenu (istoimenu) sliku. Grad i slika, neodvojivi jedan od drugog, postali su u XX veku univerzalni antiratni simbol.

Prolazimo pored crkve svete Marije, stare nekoliko vekova. Zvona ove crkve su svojom zvonjavom prva upozorila stanovnike Gernike na dolazak fašističkih (nemačkih, italijanskih i Frankovih) bombardera tog strašnog aprilskog dana 1937. godine. I na par stotina metara od crkve, nailazimo na zid, sa mozaikom na kome je reprodukovana Pikasova slika. Ne znam da li da plačem ili da samo ćutke gledam...


Lagano nastavljamo šetnju dalje, glavnom gradskom ulicom. Stižemo do trga Foru Plaza, na kome se nalaze Muzej mira (Museo de la Paz de Guernica) i Gradska skupština. Na središtu trga je statua koja predstavlja osnivača grada, grofa Telja od Kastilje (Tello Alfonso) podignuta povodom 600 godina od osnivanja grada, sa prigodnom posvetom na postamentu: „AL CONDE DON TELLO, SEÑOR DE VIZCAYA, FUNDADOR DE GERNICA MCCCLXVI-MCMLXVI“.

Trg Foru Plaza

Približavamo se kraju glavne ulice i skoro da smo napravili krug po gradiću. Izlazimo na parkić na uglu dve ulice i oduševljava nas veliki sat napravljen od cveća. Šteta što ovako nešto ne može da se vidi nigde u Srbiji. Ovde su ljudi očigledno navikli da čuvaju i neguju sve ono što ih okružuje. Zašto je kod nas drugačije, ne znam...

Ne vidi se, ali tačno je 13h

Završili smo obilazak Gernike i krećemo dalje. Sledeće mesto koje planiramo da posetimo je San Sebastian, na obali Atlantika. Od Gernike do San Sebastiana predstoji nam nešto više od sat vremena vožnje, tj. skoro 100 km. Takav je bilo plan... ali, ne ide uvek baš sve po planu!

Krećemo iz Gernike, uključujem GPS i za sledeću destinaciju zadajem San Sebastian. Od Gernike do izlaza na autoput treba da pređemo deonicu od oko 15 km, za otprilike 15 minuta jer je pred nama lokalni put sa oznakom BI-635. Već smo shvatili da što je više slova i brojeva u oznaci puta, to je put nižeg ranga.
Međutim, da li je GPS ostao podešen na onu čuvenu opciju „idi najkraćim putem“ ili smo mi promašili neko skretanje jer se na snalazimo baš najbolje sa baskijskim natpisima, u svakom slučaju, umesto na jug, ka auto putu, mi smo krenuli na istok, kroz samo srce ruralne Baskije, putem koji je označen ne sa tri već četiri cifre (BI-3242).
Shvatili smo da nešto nije u redu kada smo posle 20-ak minuta prešli tek nešto više od 10 km i, umesto na auto putu, završili u selu koje se zove Nabarniz.
Divno, uređeno seoce, ima svoju crkvu, tu je i taverna, ali u selu nema više od 50-ak kuća i na ulici ne vidimo nikoga.



Stajemo na izlazu iz sela, pored puta, da pokušamo da se nekako orijentišemo i da vidimo kako da se što pre dočepamo puta ka San Sebastianu. Posle malo većanja, gledanja u auto kartu, položaj sunca, dužinu senke i analiziranja izviđačkih orijentira, seli smo u auto i hrabro nastavili dalje. Nakon sat vremena vožnje, prešli smo oko 30 km i konačno izašli na auto put. I kada smo na kraju stigli do San Sebastiana, shvatili smo da smo od Gernike do tamo putovali više od 2 sata (umesto planiranih sat vremena). Tako je, nažalost, propala zamisao da posetimo Bijaric.


U San Sebastianu smo prošetali do čuvene peščane plaže, okvasili noge u Atlantiku, ali ovo nije bilo mesto u kome smo imali želju da se zadržavamo. Prevelika gužva, naročito u delu u blizini plaže, a to nije ono što nas privlači.

Bilo nam je dosta uzbuđenja za jedan dan, pa smo rešili da se vratimo u Bilbao. Išli smo auto putem, bez ikakvih skretanja i prečica. I, najzad stižemo u predivni Bilbao. Parkirali smo negde u blizini trga Euskadi Plaza, na kome se nalazi ova neobična i lepa zgrada.

Zgrada Artklass, Euskadi Plaza

Posle par stotina metara šetnje, stižemo opet do muzeja Gugenhajm. Sa zadnje strane muzeja, na obali reke, prizor je čaroban. Svetlost koja se odbija od titanijumske fasade i preliva do zlatnih tonova, susedna obala koja se kao u ogledalu vidi na neobičnim kuglama... igra oblika i svetlosti, prizori koji se menjaju kako promenite tačku posmatranja.




Iza muzeja se vidi most La Salve, kojim vozila prelaze preko reke Nervión, a u podnožju mosta je neobična skulptura ogromnog pauka, koja je kao i pas od cveća (Puppy), sastavni deo muzejske celine.

Most La Salve

Pauk je visok oko 9 metara, izrađen od bronze, mermera i čelika i izgleda da ga se, uprkos veličini, niko ne plaši. 


Nastavljamo šetnju dalje, do još jednog graditeljskog i umetničkog dela, pešačkog mosta koji se na baskijskom zove Zubizuri (što znači „beli most“). Ovaj most je projektovao čuveni arhitekta Santiago Calatrava, a zdanja koja nose njegov potpis imaćemo prilike da vidimo na još mnogo mesta u Španiji.


Copyright © Sofijana Stamenkovic

Već je prošlo 8 sati, vreme je da pronađemo mesto za večeru i sredimo utiske od današnjeg dana.

Monday, August 13, 2012

2012 - 13. avgust, Bilbao, Gordexola

Rano ujutro 13. avgusta krenuli smo na našu veliku iberijsku avanturu. Poleteli smo iz Beograda, imali kratku pauzu u Frankfurtu i oko 14h već smo stigli u Bilbao. Od svih evropskih aerodroma kroz koje smo prošli, frankfurtski mi je postao najmanje omiljen isključivo zato što je ogroman i zato što se nikad nije desilo da nam dolazni i odlazni letovi budu na istom terminalu. A to najčešće znači podužu šetnju do željenog terminala, a ponekad i pravu trku s vremenom da bismo stigli na naredni let.
Ovaj put nismo imali problem sa vremenom, pa smo prošetali aerodromom. Usput smo naišli na ovog vremešnog ali savršeno očuvanog lepotana - auto koji me je oduševljavao kad sam bila devojka.


Cadillac (1957)

Kada smo stigli u Bilbao, uzeli smo rent-a-car i uputili se prvo do našeg hotela koji je u selu Gordexola. Ovo seoce udaljeno je od centra Bilbaoa oko 20 km, pa je bilo idealno ne samo za obilazak grada, već i za izlete koje smo planirali za narednih par dana.

Sve na šta smo naišli u ovom delu Španije bilo je novo i neobično. 
Za početak, prvi put smo se našli u hotelu koji je otvoren u nekadašnjem samostanu, u starom kamenom zdanju iz XVII veka koje je nedavno renovirano i izvanredno prilagođeno potrebama današnjih turista. Unutar hotelskog prostora postoji i crkva koja je bila uz nekadašnji samostan, tako da su se domaćini potrudili da zadovolje i duhovne potrebe svojih gostiju.

Unutrašnjost hotela

Bilbao je glavni grad provincije Biskaj (jedne od tri provincije u autonomnoj oblasti Baskiji), veliki industrijski i trgovački centar i za razliku od većine gradova u Španiji koje smo do sada imali prilike da posetimo, spada u novije gradove, jer je osnovan tek na početku XIV veka.
U svojoj istoriji, Bilbao je bio poprište različitih sukoba, stradao tokom španskog građanskog rata, ali u poslednjim decenijama XX veka ovaj grad je doživeo veliku transformaciju i obnovu. Danas je Bilbao divan, uređen grad, a njegove ulice krase zdanja najčuvenijih svetskih arhitekata i umetnika.


Šetnju gradom započeli smo od muzeja Gugenhajm (Guggenheim Bilbao Museoa), koji je urađen po projektu arhitekte Frenka Gerija
U ovom muzeju izložena su dela moderne i savremene umetnosti, ali je i samo zdanje muzeja svojevrsno umetničko delo i jedna od glavnih atrakcija ovog grada.


Bilbao je pun boja, cveća, svetlosti... Na platou ispred ulaza u Gugenhajm, ispred dela zgrade u „vizantijsko plavoj“ boji i neobične titanijumske fasade, nalazi se i skulptura psa (Puppy). Skulptura ima čeličnu konstrukciju, a sa spoljašnje strane je obrasla u cveću raznih boja. Lepo i neobično...



Dok šetamo gradom, primećujemo na zgradama lepe table sa nazivima ulica, ali napisane jezikom koji mi ne razumemo. Pretpostavljamo da je natpis na baskijskom jeziku, ali nemamo predstavu ni kako se čita ni šta znači. Deluje nam da sa španskim jezikom nema skoro nimalo sličnosti, što se kasnije ispostavilo kao tačno, jer baskijski ne spada u grupu indoevropskih jezika, ali ni u bilo koju drugu poznatu jezičku grupu.
Srećom, osim baskijskog, ovde se koristi i španski jezik.

Ulice, trgovi, zgrade, sve u ovom gradu deluje savršeno odmereno i na svom mestu. U kvartovima u kojima dominiraju zgrade s početka XX veka, nova i savremena arhitektonska rešenja su sasvim lepo uklopljena i usklađena.



Stakleni oblakoder, toranj Iberdrola koji se vidi sa ovog trga, nalazi se skoro kraj reke i njegova izgradnja je završena nekoliko meseci pre našeg dolaska u Bilbao. Lepa zgrada s leve strane (pomalo u senci) je Palacio Chávarri, izgrađena još krajem XIX veka. Krajem drugog svetskog rata zgrada je obnovljena i od tada je u njoj sedište Civilne vlade Baskije.

Još zanimljivija kombinacija starog i novog ogleda se u „izlomljenoj“ fasadi zgrade u kojoj je sedište baskijskog ministarstva zdravlja (El Departamento de Sanidad y Osakidetza). Mi, kao laici, bili smo potpuno fascinirani idejom da se jedan ovakav projekat realizuje i čini nam se da u Španiji naprosto ne mogu ili ne umeju da pogreše kada je u pitanju estetika. Ova zgrada izazvala je veliko divljenje i među arhitektama, ne samo zbog ideje već i zbog brojnih savremenih tehničkih rešenja.

El Departamento de Sanidad y Osakidetza

Pomenula sam u nekoj od prethodnih rečenica reku. Da, Bilbao se nalazi na ušću reke Nervión koja se uliva u Baskijski zaliv. Ova reka se često izlivala, poslednja velika poplava zadesila je Bilbao 1983. godine i to je nateralo gradske vlasti da konačno pristupe rešavanju ovog problema.
Danas obale reke Nervión, u delu koji prolazi kroz Bilbao, izgledaju kao na ovoj slici: uređeno, čisto, široko, sa puno klupa, bez privezanih splavova, bez automobila, upravo onako kako bi i beogradsko priobalje moglo (moralo) da izgleda...


Već umorni od puta koji je započeo u ranim jutarnjim satima, nakon nekoliko sati provedenih u upoznavanju sa ovim lepim gradom, vraćamo se u Gordexolu, u zeleni raj nekadašnjeg samostana svete Izabele.


Copyright © Sofijana Stamenkovic



Sunday, August 12, 2012

2012 - Avgust, Španija

Pred nama je još jedan odlazak u Španiju.

Ovaj put, ostajemo punih 18 dana, ići ćemo obodom iberijskog poluostrva, od Bilbaoa do Barselone.
Automobilom ćemo preći put od preko 4.000 km, iz Španije ćemo ući u Portugaliju i nakon par dana se vratiti u Španiju.

Osim uspomena u našim srcima i glavama, donećemo i preko 2.500 fotografija sa ovog putovanja.

Veliki poduhvat, za pamćenje... 







Sunday, May 13, 2012

2012 - 13. maj, Alfama i oproštaj od Lisabona

Osvanuo je poslednji dan našeg boravka u Lisabonu. Za razgledanje smo imali na raspolaganju pola dana jer naš avion poleće tek popodne. Prethodne večeri smo napravili plan šta bismo i kojim redom mogli da obiđemo i po tom planu smo i krenuli.

Pogled iz našeg apartmana

Pošto smo imali ograničeno vreme na raspolaganju, morali smo da koristimo taksi više nego obično. Tako smo stigli do prvog mesta koje smo planirali da obiđemo - zamak svetog Đorđa, tj. Castelo de São Jorge
Do ulaza u zamak put vodi kroz vrlo živopisne ulice. Sve veći broj prodavnica suvenira bio je siguran znak da uskoro stižemo do zamka.
Na putu do zamka

Međutim, bili smo pomalo razočarani onim što smo videli. U pitanju je tvrđava koja prilično podseća na naš Kalemegdan, bez nekih posebnih sadržaja, pa smo odlučili da se ne zadržavamo već da se spustimo do Alfame, najstarije lisabonske četvrti. Alfama je na padini koja počinje ispod tvrđave svetog Đorđa i spušta se sve do reke Težo.

Nekim čudom, Alfama nije stradala tokom velikog lisabonskog zemljotresa u XVIII veku, pa su u njoj do današnjih dana ostale sačuvane živopisne uske uličice i mnoštvo malih trgova. Kraj jednog od takvih trgova je vidikovac koji je omiljeno mesto za fotografisanje panorame Lisabona.

Sa vidikovca Portas do Sol

Na ovom vidikovcu, osim u fantastičnom pogledu na grad i reku, imali smo prilike da uživamo i u muzici uličnog gitariste. Očigledno je da je ovo njegova uobičajena pozornica, pa je rado pozirao pred mojim fotoaparatom.

Gitarista sa Alfame

Nastavljamo šetnju vijugavim ulicama Alfame i slučajno nailazimo na tramvajsku stanicu i tramvaj koji upravo prima putnike. Pa, kad smo već tu, hajde da se provozamo čuvenom linijom 28.

Linija 28

Kao što to obično biva, kada nemamo previše vremena - vreme nam protiče suviše brzo. Posle vožnje tramvajem, sedamo u taksi i spuštamo se do ulice Rua de Santa Justa. Nalazimo se na pola puta između trga Rossio i Praça do Comércio.
Pravo ispred nas je lift Santa Justa koji je još jedna turistička atrakcija, ali ima i svoju praktičnu primenu: povezuje donji deo grada sa ulicom Rua do Carmo, koja je jedna od glavnih trgovačkih ulica u Lisabonu. 
Lisabon je brdovit grad i kretanje po njegovim ulicama, naročito ako to uključuje i nošenje tereta, može da bude veoma naporno i teško.



U drugoj polovini XIX veka napravljeni su prvi ozbiljni predlozi kako da se olakša pristup ulici Rua do Carmo i celoj četvrti iznad te ulice. 
Izgradnja lifta je počela krajem XIX veka, a davne 1901. godine lift je počeo sa radom. U početku je imao pogon na paru, ali već nakon šest godina, lift je modernizovan uvođenjem električnog pogona.  
Zato, kad smo već tu, idemo prvo na vrh vidikovca do koga vodi ovaj lift.

Pogled na trg Rossio

Beli šatori na trgu Rossio podsetili su nas na prethodno veče i degustaciju likera u korpicama od čokolade. Sa trga se čula muzika, repertoar namenjen mahom tinejdžerima, ali sve je delovalo veselo i opušteno. Pravo nedeljno pre podne.

I za kraj, ostalo je da prošetamo još do trga Praça do Comércio, do koga smo praktično stigli još prve večeri, ali nismo izašli na njega. Bilo je kasno, pao je mrak, pa smo išli samo do slavoluka Arco da Rua Augusta.


Na ovom trgu je u XVI veku izgrađena kraljevska palata, ali je ona (i sve oko nje) uništeno u velikom zemljotresu 1755. godine.
Obnova ovog prostora trajala je decenijama: prvo je izgrađena velika zgrada u obliku latiničnog slova „U“ u kojoj su smeštene kancelarije raznih državnih službi, prvenstveno onih koje su zadužene za trgovinu, carinske i lučke poslove. Dvadeset godina posle zemljotresa, u središtu trga postavljena je konjanička statua kralja Žozea I, a slavoluk Arco da Rua Augusta je izgrađen tek 100 godina kasnije.
Danas ovaj trg, osim lepih zgrada, krasi puno svetlosti i širine i zato je to pravo mesto za našu poslednju fotografiju sa ovog putovanja.


Copyright © Sofijana Stamenkovic